Ženevska konvencija o izbjeglicama iz 1951. godine je i danas osnova na kojoj počiva međunarodno pravo za izbjeglice. Sporazum o pravnom položaju izbjeglica usvojen je 28. jula 1951. na vanrednoj konferenciji UN-a u Ženevi. Na snagu je stupio tek 1964. godine. 1967. je Konvencija o izbjeglicama dopunjena Protokolom o pravnom položaju izbjeglica.
Konvencija iz 1951. štiti izbjeglice. Definiše izbjeglicu kao osobu koja nalazi se izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta; ima osnovan strah od progona zbog njegove ili njene rase, vjere, nacionalnost, pripadnost pojedinoj društvena grupa ili političko mišljenje; i ne može ili ne želi da mu pomogne - ili sebe zaštite toga zemlju, ili da se tamo vrate, iz straha progona. Ljudi koji ispunjavaju ovu definiciju imaju prava i obavezani su prema dužnostima sadržanim u konvenciji.[1]